Štefan Dumović rodio se u Prisiki, upravo u ovoj kući, koja sada pruža dom Zbirci sakralne umjetnosti Hrvata u Mađarskoj. U gradišćanskohrvatskoj obitelji govorilo se samo na materinjem, hrvatskom jeziku, koji ga je i kasnije pratio i vodio kroz život. Nakon osnovne škole zbog političkih razloga relativno kasno je maturirao, imao je trideset godina, kada su ga nakon završetka teologije u Juri (Győr) zaredili za svećenika.
Prve postaje na svećeničkom putu bile su župe u Ácsu, a potom u Čepregu i Undi, gdje je služio kao kapelan. Od 1978. godine preuzeo je župu u Undi i u Hrvatskom Židanu, gdje do današnjega dana živi i neumorno radi kao duhovni pastir vjernika Hrvatskog Židana, Plajgora, Lukindrofa, te obližnje Unde.
Već kao kapelan prepoznao je da kuće u kojima Gradišćanski Hrvati žive puno vrijednih predmeta, knjiga i dokumenata kriju, koje će se možda s dolaskom modernijih vremena i izgubiti. Polako je počeo sistematski sakupljati materijale, i s vremenom je ostvario jednu privatnu zbirku, na kojoj se osniva sadašnja izložba.
Velečasni Štefan Dumović uz pastoralni rad cijeli život bio je vrlo aktivan i na civilno-društvenom polju. Bio je pokretač raznih hrvatskih kulturno umjetničkih i vjerskih udruga, pomagao oko nabave nošnji, instrumenata, ili financijskih sredstava, koje su bile potrebne za njihovo djelovanje.
1983. godine ponovo je oživio hodočasno mjesto Perušku Mariju u šumi blizu Hrvatskog Židana, koje se vremenom obogatilo kapelom i kipovima svetaca zaštitnika raznih struka. Za vrijeme socijalizma na mađarskoj strani bilo je prekinuto tradicionalno hodočašće u austrijsko Celje (Mariazell), ali on je 1984. opet organizirao pješačku hodočasnu grupu iz naših hrvatskih naselja, i od tad se svake godine ide zajedno do tog poznatog svetišta. Grupu je i sȃm predvodio više od trideset puta pješke na 140 Km dugačkom putu.
Zbirka, koju je velečasni Štefan Dumović sakupljao, tematično se dijeli u tri glavne sadržaje: sakralni objekti, sakralne knjige (nešto profanih) pa etnološki/etnografski materijal. Materijal je sakupljen među Gradišćanskim Hrvatima s ove i one strane državne granice.
Pod pojmom Gradišćanski Hrvati – u smislu etnonima – podrazumijevamo danas potomke onih Hrvata koji se za vrijeme turskih ratova – većinom u 16. stoljeću – preselili iz Hrvatske u tadašnju Zapadnu Mađarsku, u Istočnu Austriju, u Slovačku i u Moravsku.
U stalnoj izložbi se predstavljaju sakralni predmeti. Djelom su to predmeti, koji se koriste kod pučke religijoznosti ili u privatnoj pobožnosti. Ovi predmeti su izloženi u prvoj prostoriji stalne izložbe.
Drugi, veći dio sakralne zbirke je onaj, koji se koristi – ili koji se je koristio – u bogoslužnim obredima: Kod svete mise, na večernji, na litaniji, na procesiji, kod pogreba, i.t.d. A neki su krasili crkvu ili kapelu.To se vidi u ostalom dijelu stalne izložbe. To je liturgijske posuđe, svijećnjaci, raspela, slike, statue, kanonske tablice, liturgijsko ruho i drugi liturgijski tekstil, na primjer oltarnik.
Kod slika na zidu,a isto tako kod izloženih svetih kipova, svijećnjaka i raspela teško je povući granicu između javne i privatne pobožnosti, zato se oni svugdje pojavljuju u stalnom postavu.
Zbirka knjiga je u istoj zgradi, ali u posebnoj knjižnici. Neke važne i znakovitije knjige – pretežno molitvenike – predstavljamo u stalnoj izložbi.
Blago stalne sakralne izložbe pripada razdoblju od 18. do 20. stoljeća. Neki predmeti nose obilježje baroka, a ima ih i iz kraja 20. stoljeća. Posebno su znakoviti darovi donatoru zbirke prilikom primicije/prve svete mise i na srebrnu, zlatnu misu, jer su takvi darovi malo poznati.
Zamisao postavljača izložbe nije bila prikazati istaknute, odabrane umjetnine, nego dati prosječnu sliku svega onoga, što pripada sakralnosću blagdana i svakodnevnici Gradišćanskih Hrvata.
